Školske novine, 27. travnja 2010.

PARADOKSI

Ukidanje osnovne škole u središtu Zagreba

Od vlasti koja svoje građane časti trgovačkim centrima, podzemnim garažama, stadionima ili jezivim neboderima u središtu grada, nerealno je očekivati da gradi nove škole, od nje samo možemo očekivati da ih ukida

Eto, dočekasmo i to: nakon višegodišnjih stručnih rasprava o važnosti i političarskih obećanja o zalaganju za obrazovanje, pri čemu su standardni refreni. posebice oni koji su dolazili od ove potonje skupine diskutanata političara, redovito sadržavali i stih o uvođenju jednosmjenske nastave, ovih smo dana svjedoci zapanjujuće odluke gradskih vlasti u Zagrebu: ukida se osnovna škola u samom središtu grada. Ukida, odnosno, kako to predstavnici vlasti vole reći - Osnovna škola Ivana Gundulića bit će preseljena. Svima koji ovih nekoliko godina prate obrazovnu politiku, na državnoj ili lokalnoj zagrebačkoj razini, jasno je da su stvarni potezi promicatelja i obnašatelja te politike u golemom raskoraku s njihovim navodnim namjerama koje su počesto bile predstavljane kao ozbiljni planovi. Rad u dvjema smjenama jedna je od najproblematičnijih karakteristika hrvatskoga školstva uopće.

Dvosmjenska nastava, dodatno ukalupljena u 45-minutni školski sat, ponajveća je prepreka mnogim bitnim kvalitativnim pomacima hrvatskoga osnovnoga i srednjega školstva. Toga su, po svoj prilici, barem donekle svjesni i naši politički dušebrižnici. Otuda i oni njihovi, u ovom tekstu već spomenuti, refreni o potrebi jednosmjenske nastave. Dakako, nije teško zaključiti da je za uvođenje jednosmjenskoga rada u škoiama potrebno značajno povećati prostorne kapacitete. Drugim, sasvim jednostavnim riječima rečeno, potrebna su bitna ulaganja u izgradnju novih škola.

U većim sredinama većina škola još funkcionira u dva turnusa. Međutim, neke škole, ipak, rade u samo jednom turnusu Jedna od tih je i Osnovna škola Ivana Gundulića u zagrebačkoj Gundulićevoj ulici. Kontekst u kojemu je ta škola profunkcionirala u smislu jednosmjenskog rada možda i nije najsretniji: takvo je stanje, naime, izazvano padom prirodnog priraštaja u središtu Zagreba.

Umjesto da u tom i sličnim slučajevima nadležna politika potraži pomoć stručnjaka kako bi smanjenje broja učenika u takvoj školi bilo iskorišteno za razvoj stvarne jednosmjenske nastave, takve koja će podrazumijevati ispunjenost odgovarajućim pedagoškim sadržajima tijekom cijeloga školskoga radnoga dana čije bi se trajanje, u suvremenoj školi, trebalo poklapati s uobičajenim radnim vremenom roditelja, zagrebačke su gradske vlasti odlučile problem riješiti - cinik bi rekao - mnogo jednostavnije: takvoj su školi namijenili ukidanje

U konkretnom slučaju. OŠ ivana Gundulića bi trebala biti ukinuta, odnosno preseljena na gradsku periferiju, a učenici koji bi tu školu inače pohađali, bili bi raspoređeni po ostalim najbližim osnovnim školama. Pritom nitko od nadležnih nije ponudio niti jedan suvisao argument ili pokazatelj opravdanosti baš takvoga poteza. Govori se o tome da u Gunduliću trenutačno ima premalo učenika, tek tristotinjak. Iako to nije nikakav egzaktan podatak i nitko ozbiljan ne bi to iznosio kao glavni argument, ovdje valja naglasiti da je broj učenika u još nekim osnovnim školama u širem središtu Zagreba također tek tristotinjak. Očekuje li, shodno kriterijima zagrebačkih dušebrižnika, i te škole skoro preseljenje?!

Nadalje, gradski političari nisu dokazali da preraspodjelom učenika iz Gundulića, dvije bliske škole neće postati prenapučene. Ima i još nešto: gradski su vlastodršci prešutjeli da su od svih triju osnovnih škola u najužem središtu Zagreba, resursi upravo Osnovne škole Ivana Gundulića najmoderniji i za potrebe osnovne škole najprimjereniji. Riječ je o zgradi izgrađenoj početkom šezdesetih godina, sasvim izoliranoj od prometa, okruženoj dvama igralištima s pratećom sportskom dvoranom, itd. Toj zgradi nisu potrebne nikakve bitne preinake da bi još dugo služila svojoj svrsi. Za razliku od toga, u jednoj od dviju spomenutih preostalih osnovnih škola iz susjedstva tavan je nedavno morao biti adaptiran u učioničke prostore. Ne bi li onda bilo logičnije učenike iz prenapučene škole uputiti u manje napućenu i pritom suvremeniju?

Istodobno s tom i takvom odlukom, u javnost su puštene informacije o tome da bi ta zgrada bila iskorištena u slučaju ukidanja Osnovne škole Ivana Gundulića. Govori se o tome da će u nju biti useljena neka srednja škola. Licitiralo se, pritom, s imenima različitih škola. Ponovno gradske vlasti nisu objasnile kojim su se kriterijima rukovodili pri odlučivanju koja bi srednja škola, eventualno, zaslužila biti smještena u tu zgradu. Većina gimnazija i strukovnih srednjih škola koje funkcioniraju u središtu Zagreba, budimo iskreni, nema adekvatno riješen prostor. Gotovo sve škole dijele svoj prostor s nekom drugom školom i dobro bi im došla vlastita zgrada.

Prostori nekih od tih škola više asociraju na kakav muzej ili vojarnu nego na modernu školu, većina nema adekvatnu ili nikakvu sportsku dvoranu, adekvatno opremljene kabinete i slične prostore. Posebno je neugodan primjer zgrade koju dijele dvije ugledne zagrebačke gimnazije, a koja je, osim što je skučena, sasvim ozbiljno napuknuta i traži ozbiljnu građevinsku intervenciju. Štoviše, prije svega nekoliko godina upravo je ravnateljica jedne od tih dviju gimnazija gradskim vlastima izrazila želju za samostalnom zgradom svoje škole. Ne treba posebno isticati da je njezin zahtjev bio ispraćen ponižavajućom ignorancijom nadležnih.

Odudara li ova odluka o ukidanju škole od duha aktualne političke scene? Naravno da ne. Od vlasti koja svoje građane gdje god može časti trgovačkim centrima, podzemnim garažama, stadionima ili pak jezivim neboderima u središtu grada, koja nekadašnju mirnu sveučilišnu aleju pretvori u prometnu aveniju, bilo bi nerealno očekivati da gradi nove škole unaprjeđujući obrazovni sustav - od nje samo možemo očekivati da ih ukida. Tužno.

Vibor Roje, Zagreb

originalni članak u df formatu

Posljednja promjena: 06.05.2010 u 20:00

Komentari